RECENZIJE

Evo nekoliko recenzija koje san pisa za stripovi.com prije godinu dana i neke odnedavno. Ko stripove čita, kužit će.

Evo par Dylan Dogovih:

OSVETA VREMENA



94 stranice

Scenarij: Claudio Chiaverotti
Crtež: M & G
Naslovnica: Angelo Stano

Ocjene:

Priča: 9
Scenarij: 9
Crtež: 9
Naslovnica: 9

Kratak sadržaj:

Opće ludilo, pokolj vlada u Londonu. Da li je došao smak svijeta? Nitko, pa ni Dylan ne shvaća što se događa, a jedini trag koji ima je salon za uljepšavanje. Postoji li objašnjenje, i što je još važnije kraj tom užasu, i da li se radi o strašnoj osveti same materije i vremena. Netko je prekršio osnovna pravila postojanja, a na Dylanu je da otkrije tko.

Zanimljivosti:

-izolirani spremnici koji se spominju u ovoj epizodi bili su premet radnje i u DD ZS 58 Kamena klepsidra, također Chiaverottijevo djelo
-zanimljivo je da u sve tri priče ovog Maxija imamo pojavu zombija, u Cvijetu tame zahvaljujući ruži, u Četiri životba godišnja doba je on klijent, a ovdje je jedan od noćnih mora, pa je tako zaštitini znak ovog izdanja


Recenzija:

I evo konačno i treće priče, finale ovog Maxija, koje je moram priznati, uistinu i njegov najbolji dio. Chiaverotti je oduvijek bio kralj trasha u Dylanu, i ovdje to punokrvno dokazuje. Epizoda toliko odiše sveopćim ludilom i neobjašnjivim pojavama da te dovodi do stanja u kojem ništa ne shvaćaš, i što je još važnije, misliš da ne postoji objašnjenje (pogotovo racionalno) koje može sve te događaje povezati i pritom te zadovoljiti svojom uvjerljivošću. No, Chiaverotti je doista već majstor u jakim twistovima, i ma koliko god netko smatrao te njegove preokrete i objašnjenja jadnim, neuvjerljivim, ja kažem: s-a-v-r-š-e-n-o! Kako bi stinky rekao, odmah udri velikim čekićem, nema cile-mile, savršeno i točka, pri čemu uopće ne patim od ostalih kontra mišljenja ljudi kojima su ovakve završnice bezvezne, slabašne (i gle ironije, i stinky je jedan od njih, joj što sam se uhvatio jadnog čovjeka, no to mu treba biti čast;).

Razumijem ja da mnoge i razočara kada se sve naočigled nadrealne stvari objasne realno, no meni je baš to zakon. Jer, nije li baš čudna ljepota u tome da uspijemo razumjeti stvari veće od nas, nije li to ljudska želja bila oduvijek?! Istina da onda bude mnogo takvih twistova i neuvjerljivo, no konkretno u ovoj epizodi mi je baš suprotno, sve je savršeno leglo na svoje mjesto, a da je vješt i u grananju misli kojima pratimo epizodu, Chiaverotti još jednom dokazuje, jer pri kraju, u biti kroz cijelu priču, mislimo da je jedna osoba za sve odgovorna kad ono netko sasvim drugi, s tim da imamo još jednu sumnju koja ispada običan trans. Iskreno, nisam očekivao tako dobru završnicu, jer, čitajući epizodu, mislio sam da će se sve koncentrirati na spletku vremena i materija, no na kraju ispada da se ne radi o osveti vremena, već sna (tko je pročitao, razumije).

Ona je toliko jednostavna u svojoj kompliciranosti, i zato mi se toliko sviđa, nakon psihodelične atmosfere slijedi to objašnjenje koje te sigurno ne ostavlja ravnodušnim, eto, neke razočara, a mene je oduševila (zapravo, postoje li uopće stripovi koji te ostavljaju ravnodušnim?, je li to moguće, ili se uvijek miješa sa razočaranjem?).

Sviđa mi se i jedna crtica koju je Chiaverotti uključio: Ljubav… možda je to jedini način za produljenje vremena.

Primijetio sam kroz Chiaverottijeve umotvorine kako često voli ovako ubaciti neku potpuno ofucanu tezu i naizgled jadnu i s radnjom nepovezanu mudroliju, koje su meni baš simpatične. Snaga ljubavi, vječni predmet rasprave, nitko ne zna što je uistinu, ali znamo da svaki čovjek samim svojim postojanjem na nju ima pravo. Nije li tako? Čak i najveći zločinci imali su svoje ljubavi, ma koliko god one bile izopačene i uvrnute, bile su tu za njih. Ako su zločinci ikad bili samo normalne osobe, nisu li i tada imali svoje ljubavi koje su možda i bile razlog njihovoj otuđenosti od svega što je normalno i u ovom društvu neprihvatljivo, nisu li? Ljubav je individualizirana, nekima precijenjena, ali samo onima koji je ne cijene, ne jer je doista ne žele, već jer je ne mogu imati, jer su bijesni na nju. Svatko je, dakle doživljava na svoj način, bez nje, čovjek je nula, obična prazna olupina, koja će u vječnom prokletstvu i samoći žaliti za njom, uz užasnu svijest da drugačije ne može biti. Nije li onda nekima život doista dulji uz ljubav, ili je dulji onima koji pate u vječnoj agoniji samoće. Ljubav i patnja, nekima to dođe na isto. Ono što je sigurno, ljubav ne ovisi o vremenu ni materiji. Ovisi li o sudbini? Odlučuje li sudbina kakva će biti naša ljubav, ili možemo protiv toga? Prosudite sami, u ljubavi i ratu, sve je dopušteno, pa i ići protiv same sudbine.

I eto, na kraju, sve tri epizode potiču na razmišljanje, a to je mnogo važnije od samih dojmova. Uživajte!

PAKAO




94 stranice

Scenarij: Tiziano Sclavi
Crtež: Carlo Ambrosini
Naslovnica: Angelo Stano

Ocjene:

Priča: 10
Scenarij: 10
Crtež: 9
Naslovnica: 9

Kratak sadržaj:

Dylan se susreće sa jednom od svojih mnogih bivših ljubavnica, Patriciom Reeves, kojoj je muž umro prije nepune tri godine. Kažu da vrijeme liječi sve rane, no to nije slučaj kod Patricie, koja od Dylana traži, kao profesionalnu obvezu, da joj omogući susret s pokojnim mužem. Dylan ju, iako ne vjerujući u medije i seanse, odvodi staroj poznanici, Madame Trelkovski. No, na toj seansi dogodit će se nešto fantastično, poput samog pakla čija se vrata otvaraju…

Zanimljivosti:

-Sclavijeva verzija pakla, ili bolje reći- paklova
- drugo pojavljivanje medija madame Trelkovski (prvi put u DD EX 25 Morgana)
- domaći prijevod „Pakao“ nije sasvim točan, jer je u originalu množina „Inferni“, tj. „Pakli“ no kako je ta riječ prilično neuobičajena u našem jeziku (budući je Pakao poput Raja simbol svijeta za kojeg množina ni ne postoji, što upravo Sclavi „krši“ u ovoj epizodi), ostavljena je jednina, dok je u samom stripu prevođeno i u množini
- Sclavi za svog miljenika Dylana priprema velike stvari, što je vidljivo dok dvoglavi šef administrativnog pakla čita Dylanov dosje, iz kojeg doznajemo da će naš omiljeni istraživač noćnih mora živjeti još dugo, ali i činjenicu da se abnormalne stvari doslovno lijepe za njega, jer ih on i- akcelerira. Predodređenost, sudbina, to je ono što svaki autor čini od svojih junaka, „nešto posebno“, sa ciljem postojanja većim od njega samoga (junaka), kozmičkih dimenzija, narušavajući svaku materiju.

Recenzija:

Moram priznati da me prilično začudilo što ova epizoda još nije recenzirana, budući je prilično važna za Dylanov univerzum. Sclavi je doista genijalan autor, kojeg cijenim i kao čovjeka, iako ga uopće osobno ne poznajem. Ili možda ipak poznajem? Jer, sve njegove priče odraz su ili njega samoga ili njegove okoline, naše okoline, tako da čitajući (ali doista čitajući, ne samo onako „na brzaka i brz zaborav“ način čitanja) sve njegove epizode upoznaješ njegove poglede na svijet, materijalno i duhovno, kao i na sebe samoga. I, po meni, svi veliki pisci pišu upravo na taj način. Goethe, Dostojevski, Proust, i mnogi drugi pišu o dubini svoje duše, pišu o svojim životnim promašajima, svojim nadanjima i svojim malim pobjedama kroz oblik drugog, imaginarnog života u knjigama, stripovima, filmovima, sa samo jednim ciljem: da pošalju poruku. Poruku koja će nama ostalima, „običnim“ ljudima (kako je Dostojevski kroz lik Raskoljnikova objasnio u Zločinu i kazni), biti vodič u životu, stalna misao u glavi koja nam pojačava savjest i vodi na bolji put (ne nužno i lakši). Sclavi je očito čovjek koji je prošao svašta u životu, i stekao time brojna iskustva. Kroz lik Dylana on, kao i Goethe kroz lik Werthera, ili Dostojevski kroz lik Raskoljnikova ili kneza Miškina, oslikava sebe i svoj pogled na svijet. Da ne duljim više, konkretno u ovoj epizodi, Sclavi nam nudi dvije stvari: svoju viziju Drugog svijeta, i daje nam na znanje da Dylanova sudbina nije jednostavna.

Svi se mi pitamo gdje idemo nakon smrti, i što je uopće smrt. Tajne su to koje znaju samo oni koji su već na Drugoj strani, a na nama živima je da pogađamo.Dante nudi viziju devet krugova pakla, mnogi drugi, i slavni i nezamijećeni autori, nude druge vizije, koje su opet slične, jer sve nude samo jedan Pakao. No, ono što nam Sclavi nudi je vizija da pakao nije samo jedan, to su svjetovi raspršeni u svemiru kojih ima nebrojeno mnogo, a Raj, on je samo jedan oblik pakla. Ono što Sclavi želi reći je da mi ne znamo, i ne možemo znati, što je tamo, i zato nudi najlogičnije i najbolje rješenje: nedorečeno. On se usredotočio na samo jedan mali segment, tzv. administraciju pakla, pokušavajući tako na dojmljiv i maštovit način prikazati životne pogreške koje nam se događaju neovisno o našoj volji, čudne okolnosti koje nas zaprepašćuju ali i zadivljuju, jer su nam neobjašnjive. Pogreške su to kao ona koja se Dylanu događa da pomisli kako je Patricia ubila svoga muža, a objašnjenje leži u grešci u administraciji pakla. Da, pogreška neke više sile, samo mala greška, koja se odražava u našem životu. Sclavi nam zapravo želi poručiti da se ne smijemo zamarati stvarima koje nećemo moći objasniti dok smo živi, ali se možemo njima poigravati, kao što je to on i učinio, i na veoma groteskan način prikazao „djelatnike“ administracije pakla i cijelu tu zbrku. Eto, još jedan dokaz o Sclavijevoj posebnosti, samo veliki autori pišu o sebi kroz sliku čovječanstva, a ostali, koji nemaju dovoljno hrabrosti da se otvore, skrivaju se iza stereotipa i užasno zamornih klišeja, utopljeni tako u moru zaborava i neprimjetnosti, ili pak, služe kao čista zabava. Dylan Dog može biti i čista zabava, ali to je samo maska, koju i nije tako teško skinuti, samo se treba malo potruditi.

Što se tiče druge stvari, samog pridodavanja važnosti svom junaku, to nije ništa čudno. Jer, ako Sclavi već prenosi poruke nama čitateljima, poistovjećujući se sa svojim junakom, nije li logično da bar u imaginarnom svijetu ostvari ono o čemu je vjerojatno uvijek sanjao: da bude predodređen za velike stvari, neovisne o vremenu i prostoru, samo o sudbini. Tim bolje ako se i mi poistovjetimo s njim, jer onda svi pobjeđujemo. A to je na kraju jedino važno, sreća, smijeh i pobjeda, tuga nas treba ojačati, ali i biti što prije zaboravljena, no nikako potisnuta, već uklonjena.

Ambrosini je uistinu vrstan crtač koji mi nije sam vrh, ali sigurno nemam većih primjedbi, dok je naslovnica također odlična, vjerno oslikava samu bit radnje epizode, seansu s kojom je sve počelo, i završilo.

Dakle, po meni epizoda vrijedna divljenja, koja ne spada u one slash/trash epizode, već one druge, nazovimo ih filozofske, koje nam ili šire horizonte uma ili nas ostavljaju razočaranima, jer tko ne shvaća bit, sigurno neće biti oduševljen, zapravo ona, osim toga, ne nudi ništa drugo, jer bi sve drugo bilo suvišno.

UKRADENI ŽIVOT



94 stranice

Scenarij: Fabrizio Accatino
Crtež: M & G
Naslovnica: Angelo Stano

Ocjene:

Priča: 10
Scenarij: 10
Crtež: 9
Naslovnica: 10


Kratak sadržaj:

Nepoznati i tajanstveni starac zauzima mjesto Dylana, protiv volje potonjeg, a izgleda da to nitko osim Dylana ne primjećuje. Izgubio je ono što nije pomišljao ni u najgorim noćnim morama- vlastiti život, no ne smrću, mora živjeti na dnu bijede dok uzaludno pokušava vratiti jedino što svakom čovjeku pripada- pravo življenja.

Zanimljivosti:

-prva od dvije dosadašnje epizode koje potpisuje mladi autor Fabrizio Accatino
-ovo je epizoda u kojoj se interijer Dylanove kuće enormno mnogo prikazuje, u usporedbi s ostalim epizodama

Recenzija:

Oduvijek sam polagao nade u mlade nade (kako samo ovo zvuči:), jer koliko god stari vukovi bili vješti u pisanju napetih priča koje te ostavljaju bez daha ili jednostavno u kontroliranju scenarija, mišljenja sam da mladi ljudi nose sa sobom svježe ideje koje onim starijima i iskusnijima neće nikada pasti na pamet jer jednostavno ne pripadaju novoj generaciji, generaciji koja, kao i svaka druga, nosi revolucionarne ideje, tako je oduvijek bilo, i treba biti. Nije da ovi stariji nemaju više ideja, to nikako, ideja nikad ne može ponestati, mašta je bezgranična poput svemira, i nikad ne može biti iscrpljena, no pitanje je koliku težinu nose te ideje- neku originalnu poruku ili samo nov način pristupa koji čitatelje/slušatelje/gledatelje (naravno, sada globaliziram stvari na sva područja) na novi način prilijepi uz knjigu/strip/glazbeni album/film. Accatino je jedna od tih mladih nada, i ne, ne mislim da je ova epizoda po nečemu revolucionarna, ali je jako originalna i nekako drugačija.

Najviše me oduševila njena tajanstvenost i dvosmislenost tumačenja, a to je ono što je sama bit cijelog Dylanovog univerzuma- ništa nije prava crta, početak-sredina-kraj, i ništa nema jednostavno jednodijelno rješenje.

Ono oko čega se vrti priča je neimenovani, misteriozni, nazovimo ga Otimač života. Sama ideja da netko zauzme Dylanovo mjesto, pri čemu Dylan potpuno gubi svoj identitet me odmah zadivila, (mada se temom zauzimanja Dylanovog mjesta također s određenom dvosmislenošću bavi i Rujuova kratka priča iz osmog Giganta „L'altro“) , no ono što me doista impresioniralo je kraj. Postoji više tumačenja, pa krenimo.

Tko je zapravo Otimač života? Mi doslovno ni riječi o njemu ne doznajemo, osim što po njegovim postupcima vidimo da se radi o biću bez vlastitog života, vlastitog „ja“, te je zbog toga slikovito prikazan kao beskućnik, te također vidimo da se radi o zlom biću. On je nemaran, bešćutan, i iako je zauzeo Dylanovo mjesto, nije to učinio da bi bio on, već samo da bi iskoristio ono što je on za svog života stekao, nazovimo ih pogodnostima Dylanova života, dok je sve one, za Otimača loše stvari koje uskraćuju puni ljudski užitak poput vegetarijanstva i liječenog alkoholizma, odlučio zanemariti i prekršiti. Nije on dakle, ukrao Dylanov identitet i dušu, samo život, dok mu je identitet samo sakrio od svijeta i učinio da svi u njemu vide Dylana. Jer, naš život nismo mi, ako želimo naš život pripisati i stopiti sa samom našom osobom, varali bi se, jer život u užem smislu čine naša djela i okolina, no to ne znači da smo to doista mi. Koliko puta ste učinili stvari koje niste željeli jer ste možda bili na to primorani ili jer ste jednostavno odlučili suprotno. Accatino je lukavo odlučio Otimača i dalje crtati kao Otimača iako su ga svi drugi u stripu vidjeli kao Dylana, čime je zapravo istakao činjenicu da on sada nije Dylan, samo je stvorio zid iluzije pred ostalima.

No, dakle, što bi točno onda bilo to, taj Otimač života. Neka izgubljena duša koja je toliko griješila i toliko zala počinila da sada luta u vječnom prokletstvu bez vlastitog postojanja? Demon? Ili možda vrag osobno? Da, vrag, sotona, davao, Lucifer, Diabolo. Koliko god hoćeš naziva za čuvenog Princa tame, Gospodara zla, a opet, što je zapravo? Otimač je prikazan kao beskućnik, dakle, nema svoj dom, prijatelje, obitelj, nema ništa, a upitno je da li čovjek u takvom položaju i dalje ima samog sebe. Možemo li shodno tome i vraga proglasiti beskućnikom? Što on uopće ima? Ništa, apsolutno ništa. Prema Bibliji je to Lucifer, bivši arhanđeo moćan koliko i sam Bog, no s jednom razlikom- nije bio Bog. Čak je posjedovao najstrašniju čovjekovu manu koja je jedina obilježje samog zla- pohlepu, ili ako vam je draže, želju za moći, najsvečanijom titulom, želju za ostvarenjem savršenstva. Biva prognan i proklet. I, što mu ostaje? Kraljevstvo? Njegovo kraljevstvo je samo privid, nema čvrstine, koliko god netko tvrdio da zlo ima korijenje svuda i da je neuništivo, to nije istina, ono je tu, jer zbog razloga nama nepoznatih mora biti, no u sebi nosi korijen vlastite propasti, a ovisi o nama. Da, samo nama, ovako slabašnim bićima kakva jesmo, no nema prave snage. Ovisi i dobro, rekli biste, o nama, no tada to prelazi u sfere rasprave bez kraja, a u ovom slučaju je irelevantno. Ima li vrag sljedbenike? Ni jednog, mi smo mu samo sklonište, hrana, pa je možda cijela ova priča samo metafora vražjeg ulaska u čovjekovu dušu i izlazak iz nje? Ima li vrag samog sebe? Nema, on nema ništa, utapa se u vječnom traženju i zadovoljavanju ničega, a sve što na svom putu nalazi za njega ne postoji, jer ni on sam više nije stvaran. No, ne mislim da on ne postoji, samo da nije izgrađena duša, on je nepotpun, i ništa ga ne može zadovoljiti, ničemu ne nalazi kraja. Zato nikada ne može pobijediti, može samo iskrivljavati dobro i pokušati nadvladati, no to nikada neće moći, jer na vrhu ne može postojati. Zašto Lucifer nije bio Bog, pitate? Jer bi on tražio još više od samog Božjeg prijestolja, ta klica želje za savršenim ne bi nestala ni kada bi savršenstvo pronašao, jer ga u svom neprestanom zahtijevanju nikad ne bi našao. Ne bi ga mogao podnijeti.
Ne znam da li je Accatino dosita sve ovo imao na umu kada je pisao priču, no katkada tvoje misli bivaju utkane u tvoje riječi a da to i ne znaš. Ako i nije htio reći ovo, ne jer ne bi htio, već jer mu možda nije bilo na umu, ipak je rekao, jer je bilo u pozadini njegovih misli. No, nije gotovo.

Moja teza da je to vrag nije jedina, a pogotovo ne mogu tvrditi da je ispravna. Zadnja stranica ističe citat Augusta Strindberga iz njegovog djela Pakao, koji je vrlo vjerojatno i potakao Accatina da napiše ovakvu priču. I taj citat daje novo svjetlo na čitavu priču, a to je ona famozna „sve je to u mojoj glavi“, točnije Dylanovoj glavi. Jer, kada Otimač nestaje, kao kod prijašnjeg slučaja Barta Bravermana, on briše svoja djela iz ovoga svijeta, no ne briše i reakcije i djela osoba čije je živote ukrao, a koja su posljedica njegovog postojanja i tako sipada da su sve te osobe nestale za vrijeme koje je on vladao njihovim životom. Tako je bilo kod Barta, pa i kod Dylana. I tko sada neće reći da je sve to možda doista u njhivoj glavi, reakcija na životne traume, vlastita izjedanja zbog koječega, i da je sve ovo njihova kazna samome sebi, da su htjeli na trenutak izgubiti život koji im se toliko gadio. I tada se spuštaju na razinu ljudi koji život možda mrze najviše od svih, ili su se potpuno predali očaju, ato su beskućnici. Tako postoji i pozadinska priča o ubojstvu beskućnika koja je počinio sam beskućnik koji toliko mrzi svoj život da mrzi i ostale beskućnike čiji je život sličan. Zanimljivo viđenje, također. No, jedna stvar možda baca ovu tezu o vlastitom umišljanju i samokažnjavanju u vodu. A to je samoubojstvo Bartove žene, koja to očito čini zbog posjeta Dylanu (na čijem je mjestu tada bio Otimač). I sada, ako je Dylan bio odsutan, kako je onda mogla posjetiti nepostojećeg Otimača, ai što je sa svim životnim situacijama u kojima je tada sudjelovao Otimač (razgovori s Grouchom, Blochom, spavanja sa svim onim ženama). Da li je onda ipak ispravna prva teza, jer ako su svi vjerovali da je Dylan nestao, nisu mogli biti u tim danima nestanka s njim, tako da i teza da je on zapravo bio tijelom prisutan, ali duhom odsutan također ne stoji. Da, znam da je sve ovo ionako komplicirano i bez moga dodatnog kompliciranja, lako je izgubiti konce u svemu ovome, važno je da bar jednu misao uhvatite i razmislite. Jer, ova epizoda baš potiče, da ne kažem tjera na razmišljanje, jer je nedorečena.

Ovo je definitivno ne samo najbolja epizoda u ovom Maxiju, već i jedna od najboljih Dylanovih uopće, po meni bar top 20, ajde, možda 25.

O Montanariju i Grassaniju sve najbolje mada sam im dao devetku jer opet nisu sam vrh, prava solidna devetka, a njima ovakve epizode i ne pašu toliko, oni su za onaj čistokrvni trash/slash najpogodniji.

Naslovnica odlična kao i većina Stanovih, samo mi je jedina zamjerka nepodudaranje između nje i same epizode, a to je detalja da Otimač nikada nije nosio Dylanovu prepoznatljivu odjeću, kao što nije ni slagao galiju, svirao klarinet, jer to spada u one manjkavosti koje su takvom biću vrijedne prijezira i uništenja. Mislim da su to na naslovnici odlučili staviti radi čistog boljeg izgleda, a to može nekoga tko prvi put vidi strip i pokušava pretpostaviti po naslovnici o čemu se radi, dovesti do mišljenja da Dylan u starosti (Otimač) drži pištolj uperen prema samome sebi u mladosti (ili bar cvijetu života, nekih tridesetak godina, koliko već Dylan ima). He he, čak i u samoj naslovnici postoji dvosmislenost.

Zaključak je da je Accatino vrlo talentiran mladi pisac, pa me malo i čudi zašto mu je sljedeća, i zasad posljednja Dylanova epizoda objavljena tek pet godina kasnije u Almanahu. Tko zna, možda radi na drugim stvarima, u drugim kućama, ili mu pisanje i nije prioritet, a možda je i jedan od autora (neovisno na kojem polju) kojinemaju mnogo ideja, dakle, baziraju se na kvaliteti, a ne na kvantiteti, i kad im mašta iznese na vidjelo nešto vrijedno pisanja, tek onda to i učine. Eh, kada bi bilo nekih pedesetak takvih autora za svakog junaka, čitali bi samo remekdjela.

A sad malo Zagorovih:

POVRATAK KANDRAXA


Autor:vice
ZG LU 114-118 470 strana
Scenarij:Mauro Boselli
Crtež:Gallieno Ferri/Marco Torricelli/Carlo Raffaele Marcello
Naslovnice.Gallieno Ferri
Ocjene:
Priča:10
Scenarij:10
Crtež:9
Naslovnice:9
Domaće izdanje:LU 114 Kandraxov povratak 115 Krvna žrtva 116 Junaci crvene grane 117 otok sjena 118 Vječni rat
Originalno izdanje:ZG SR 431 Il ritorno di Kandrax 432 Sacrificio di sangue 433 Gli eroi del ramo rosso 434 L'isola delle ombre 435 Guerra eterna

Kratak sadržaj:

Zagorova i Chicova mirna noć u Quilombu,zajednici Seminola i odbjeglih crnih robova biva prekinuta Zagorovim čudnim snom u kojem se pojavljuju Keltsi ratnici,slavni Fianne,a odmah nakon toga u selu se pojavljuje duh jednog od Zagorovih najvećih neprijatelja-strašnog druida Kandraxa.On se vratio,moćniji nego ikad i sprema strašnu osvetu Zagoru i uvlači ga u jednu od najopasnijih i najfantastičnijih pustolovina.Zagor i Chico što vrijeme dalje odmiče upadaju u sve veće nevolje,Zagora opsjedaju noćne more i ludilo,mnogo se krvi prolijeva u Darkwoodu,a upoznaju i misterioznog profesora Morgasta i plantažera Jamiesona,no to je samo početak,početak Vječnog rata kojeg samo Zagor može spriječiti...

Zanimljivosti:

-radi se o trećem pojavljivanju druida Kandraxa(nakon ZS 381-383 i 828-830)
-uz broj 431 je u originalu izašao i dodatak,knjiga o Zagoru pod nazivom "I mille mondi di Zagor" za proslavu 40 godina izlaženja Zagora,a taj dodatak u nas nije izdan
- u epizodi se također pojavljuje mnoštvo Zagorovih prijatelja(Tonka,Drunky Duck,Frida, pukovnik Korasi,Samish,barun Lang,Margie i Jim Coleman,George Mac Leod,Gambit) u čast obljetnice ,zapravo je cijela ova epizoda poslužila toj svrsi
-pojavljuju se i neki stari neprijatelji:odmetnuti Chippewa Crvena sjekira(iz epizode sa Kradljivcem sjena,Henryjem Summersom u originalu 336,a u nas 88) kao i kanadski traperi Ray i Matt sa ostalim traprima iz Kanade željnih bogatstva zbog kojeg ne prezaju od pokolja(iz Zagor Almanacco 1 “Sulle piste del nord”,neobjavljeno u Hrvatskoj)
-ovo je zapravo peterodijelna epizoda podijeljena na tri manje epizode,i to uglavnom zbog promjene crtača i mjesta radnje
-čitajući ovu epizodu može se dosta toga saznati o keltskoj mitologiji,koja u ovoj epizodi ima važnu ulogu,i to ne samo s tim već i sa cijelim serijalom o Zagoru jer ima veze sa njegovim podrijetlom
-da bi se sve što u ovoj epizodi ima veze sa gore spomenutom keltskom mitologijom našlo na jedno mjestu,nabrojat ću i objasniti sve likove i lokacije:

Cormac Mac Art-kralj Erina
Grainne-Cormacova kći i princeza Erina,Finnova zaručnica
Fianne-kraljeva garda koja se još naziva i Ratnicima Crvene grane u čast redu drevnog junaka Cuchulainna

Pripadnici Fianne:

Finn Mac Cumhail-vođa Fianne
Oisin-Finnov sin
Conan Mac Lia-kršni i veoma snažni ratnik
Conan Mac Morna Ćelavac-lik koji podsjeća na Chica zbog svoje gladi i nespretnosti,no ipak je daleko hrabriji i snažniji od našeg Meksikanca
Dermot O’Dyna-mladi ratnik kratke crne kose zaljubljen u princezu Grainne i u kojem se zbog njezine ljubavne veze s njegovim kapetanom miješaju odanost i zavist prema Finnu,I iako na neko vrijeme prelazi na mračnu stranu(podsjeća na Ratove zvijezda) ipak dobro u njemu prevladava i sa svoja dva mača Mali i Veliki bijes daje svoj doprinos uništenju zla
Bran i Sceolan-Oisinovi rođaci zlom čarolijom pretvoreni u pse,sada Oisinovi vjerni pratitelji koji su važni i za sami preokret u ratu
Finegas-druid,ali ne zla kao Kandrax već na strani dobra,veoma mudar i moćan
Geena Mac Lugha-mladić kratke plave kose,kao i svi Fianne hrabar,snažan i spretan u borbi
Fiacha-proćelavi ratnik s dugom crnom kosom,veliki prijatelj Finnovog oca
Kelta Mac Ronan-poput kapetana Finna i Mac Lie ima dugu plavu kosu prepoznatljivu po dvjema pletenicama sa strane
Cael-mladi ratnik koji biva pretvoren u ratnika sjene i upravo njegova odanost prema Fiannama je presudna za pobjedu Finna,Zagora,Tonke i ostalih gore navedenih ratnika nad zlim snagama Sjene
Fergus-Finnov stariji sin,koji ostaje braniti Teamhair od čudovišta i zlih stvorenja

Strana zla:

Mračni Donn-gospodar mrtvih,vođa svih čudovišnih stvorenja u Erinu
Nemain-jedna od triju sestara,Otrovna,skuplja duše palih ratnika i pretvara ih u svoje Ratnike sjene te koja se može pretvoriti u jato gavrana a Zagor i njegovi prijatelji i ubiju nekoliko njih čime ona gubi oko i šaku
Macha-druga od sestara,Bijesna,Donnova žena,sakupljačica lubanja ubijenih ratnika
Morrigan-treća sestra koja nije na strani zla već se kao Ratnica bori na strani pravednika,svojim čarolijama presudna za tijek rata
Fomhoiri-Donnova vojska najopasnijih stvorenja
Balor Urokljivo oko-vođa Fomhoira,svojim desnim okom skamenjuje bilo koje stvorenje
Ratnici sjene-duše palih ratnika koje Nemain pretvara u svoju vojsku koja može biti uništena samo vlastitim oružjem
Birgit sa dva lica-Balorova kći,naizgled prelijepa djevojka,a zapravo užasno čudovište
Afanci-vodena čudovišta,slična ljudima ribama iz epizode sa Kainom i barunom Wolfinghamom

Erin-paralelna dimenzija ,zemlja Kelta kao i raznih čudovišnih stvorenja,ratnika zla
Dun Scaith-otok u Erinu na kojem žive sva čudovišta i bića zla koji se još naziva i Otok sjena
Teamhair-glavni grad Erina i kraljevska prijestolnica
Crna kula-Donnov dvorac
Fer Leabhair-crna knjiga druida,preko koje je Kandrax uzrokovao Vječni rat i koja mora biti uništena da bi se taj rat prekinuo
Glaim Dicinn-krik sudbine,sudbonosno prokletstvo koje pogađa samo zle i može ga ispustiti samo druid čista srca,u ovom slučaju Finegas
Triskelion-amajlija kojom Kandrax prelazi u našu dimenziju i istovremeno u Dun Scaith šalje Zagora i Tonku te kojom se oživljavaju Stockovi, Kandraxovi dvojnici od gipsa

-produbljuje se priča o Zagorovom podrijetlu,Boselli nas je još prije nekako pripremao na to kada je jednom drevnom Atlantiđaninu dao izgled Zagora (Tajna Anasaza),a zatim je tu i cijeli serijal sa marie Leaveu i njenom teorijom da je Zagor reinkarnacija poluboga Damballaha, i sada je Boselli uveo i novu teoriju koju se još ne može povezati sa ove ostale dvije ali sigurno se priprema nešto veliko,uglavnom kako je Zagorov otac Irac,Zagor je vjerojatno potomak možda samog Cuchulainna kao i Fianne i ovo dokazuju riječi Morrigan:”svijet u kojem se nalaziš,Zagore,na neki je način tvoja davna prošlost,ali na drugi način i nije…” po čemu se jasno vidi da je zagor potomak nekog drevnog keltskog junaka a isto tako i riječi Donna:”Njegovim žilama teče keltska krv,krv junaka.Njegovi preci dolaze iz Erina.Njegova sudbina je borba protiv zla,u svim njegovim oblicima.”


-opisuju se i tri testa koja ratnik mora proći da bi postao jedan od Fianna

-Spominje se i specijal 11 Princ Elfova(neobjavljen u Hrvatskoj) u kojem se Zagor također nađe u paralelnoj dimenziji,Tir-Nan-Ogu gdje pomaže Tuathi De Dannanu i sir Auberonu protiv nekromanta Zondara i indijanca Sareka

--u broju 117 na 53. strani zanimljiva je montaža, neobična za Bonellija,a prikazano je djelovanje Glaim Dicinna

-Marcello radi grešku na 89.strani 5.vinjeta u 118.broju kada crta Nemain bez lijeve umjesto desne šake

-ovom epizodom završava Zagorova najnovija odiseja(najnovija u nas),i baš kao i prošla završava sa povratkom velikog neprijatelja(prošli put to je bio Hellingen SD 40-43)

Recenzija:

Prilično sam vas zamorio zanimljivostima,jel’da? No,to je bio samo početak;).Ovo je moja prva recenzija i možda sam uzeo prevelik zalogaj za početak,ali takav sam,volim izazove i vjerujem da sam tome i dorastao,a da li sam uistinu,prosudite sami nakon pročitane recenzije.

Mnogi,čak i oni koji nisu veliki Zagorovi fanovi nestrpljivo su očekivali afričke epizode koje su,iako su meni osobno odlične,ostavile na mnoge gorak okus razočaranosti,i sada,odmah nakon tih epizoda s još većim nestrpljenjem očekivala se i ova fantastična Zagorova pustolovina.

Dakle,Kandrax se vraća i ovaj put ima jako moćnog saveznika,ni više ni manje nego svog gospodara Mračnog Donna i crnu knjigu u posjedu kojom izvodi sve čarolije kojima sve više pogoršava život Zagoru,njegovim prijateljima i ostalim stanovnicima u Darkwoodu.Ono po čemu je ova epizoda posebno zanimljiva je po tome što je crtaju tri crtača, koji se izmjenjuju kako se mijenja mijesto radnje.

Ferri crta prvi dio u kojem se Zagor sukobljava sa Kandraxovim dvojnikom,takozvanim Stockom(jednog Stocka je ubio i na kraju zadnjeg susreta s ovim paklenim druidom,dok je pravi Kandrax otišao u Dun Scaith,tako preživio i sad se vratio),napravljenim od gipsa(a napravio ga je Morgast,pod vlašću Kandraxa),spašava Reginu Jamieson,kćer plantažera Jamesa od krvne žrtve.U tome mu je pomogao crni vrač Katabe iz Quilomba koji upada u komu nakon dimenzionalnog putovanja sa Zagorom na početku episode kada pokušavaju otkriti da li se Kandarx stvarno vratio,a što je i najvažnije upoznaje profesora okultnoga i psihijatra Erasmusa Morgasta,za kojeg na kraju ovog prvog dijela saznajemo da je pao pod vlast Kandraxa preko primjerka Fer Leabhaira i ne uspivši se oduprijeti zlu,provodio je sve točke Kandraxova paklenog plana. Ovaj dio je i najlošiji,pogotovo u Krvnoj žrtvi,gdje kroz gotovo cijeli broj pratimo situaciju u kojoj su Zagor i Chico svezani i zarobljenici su Jamiesonovih ljudi, jer Jamieson vjeruje kako su oni oteli njegovu kćer.Tu je Zagor potpuno nemoćan prima prilično udaraca,da bi se u sljedećem dijelu kojeg crta izvrsni Torricelli ponovno vratio kao veliki junak i mislim da taj kontrast odlično funkcionira,ondje Zagor u potpunom škripcu i nemoći a ovdje pomoću ratnika Fianne imamo velike količine borbe,i nagli preokret u scenariju,koji je Boselli vješto izveo,upoznavajući nas sa prilično širokom keltskom mitologijom.Važno je spomenuti i da je Donn Stockove iskoristio i kako bi izradio kopije kralja Cormaca i princeze Grainne koje postavlja umjesto pravih koje otme i tako dolazi do rata između Crnih vitezova koje lažni kralj poziva i naređuje im da ubiju Fianne,te upravo da bi vratili otetog kralja i princezu se Finn i njegovi najjači ratnici usuđuju zagaziti na tlo otoka sjena.Također,u tom drugom dijelu nema Chica koji ostaje u Darkwoodu,ali zato njega donekle zamenjuje Conan Mac Morna Ćelavac.
Tu je Torricelli briljirao sa crtežom i doista šteta što nije i dovršio epizodu,jer teći,posljednji dio ove pentalogije crta Marcello.On je nesumnjivo izvrstan crtač,ali njemu više odgovaraju realnije episode poput Arktičke sfinge i Krvne braće.A kad smo već kod Krvne braće vrijedi spomenuti kako je upravo tom epizodom započela ova Zagorova odiseja i crtao ju je Marcello koji tu odiseju i završava crtežom za ovu epizodu.Nikako mi ne odgovara za ovakav tip episode pa stoga crtežu i dajem devetku.
Dakle,u ovom trećem dijelu odvija se konačna bitka.Zagor zajedno sa Tonkom,Mohawkima te Oisinom,Ćelavcem,Branom i Sceolanom (koji bivaju transportirani u Darkwood iz Erina zajedno sa Zagorom I Tonkom) odmah na početku pobjeđuje Chipewe koji su zajedno sa Creejima i bijelcima stigli iz Kanade kako bi ubili Kralja Darkwooda i poubijali sve njegove stanovnike.Te Chippewe predvodi Crvena sjekira kojeg smo imali prilike upoznati u epizodu u kojoj se prvi put pojavljuje i Henry Kradljivac sjena i Zagor ga u kratkoj borbi ubije,bez milosti kao i treba prema takvoj ljigavoj zmiji.Pobjedom nad Chippewama i pjesmom Oisina koji u sebi ima dar čarolije i koji doziva kišu, spašavaju Mohawke zarobljene u Drvenom lutku koji je trebao izgorijeti(drevni keltski način ubijanja).I iako ubrzo savladaju i Kanađane sve se čini bezizlaznim jer Kandrax svojim ojačanim hipnotičkim moćima zarobljava Zagora i sve njegove prijatelje.No,u Darkwoodu su takđer i dvije sestre,Nemain i Morrogan koje se sukobljavaju i iako Morigan biva zarobljena,svojim zvjezdanim tijelom pomaže Zagoru da spasi, također zvjezdanom projekcijom svog tijela Fridu,Margie i Gambit koje ,Frida u Austriji,Margie u Škotskoj,a Gambit u Americi,moraju biti žrtvovane mjesecu preko još Kandraxovih Stockova kako bi osveta Zagoru bila potpuna.Obožavam kada se Zagor sretne sa svojim ljubavima,no iako su ovi susreti trajali kratko,bilo je dovoljno da se prisjetim fenomenalne epizode sa Rakosijem i pukovnikom Korasijem,te famozne Lagune živih mrtvaca gdje se prvi put jasno pokazuje da zagor ševi. Kako se na kraju ovaj veliki čvor raspetljava i da li Zagor ubija Kandraxa ili ovaj bježi neću otkriti,to je na vama,mislim da sam i previše o radnji pričao.

Što se tiče naslovnica,sve su odlične,ali dajem devetku jer posljednja nema veze s pričom i nije mi jasno kako posljednja naslovnica za ovako spektakularnu epizodu može biti ovako blaga,i kako sam rekao nema veze s pričom,trebala je biti nešto u stilu Otoka sjena,ali dobro,lijepa je pa ću spustiti ocijenu samo za jedan.

Da zaključimo,ovo ja za mene jedna od najboljih Zagorovih epizoda,Boselli se još jednom iskazao,impresionirao me načinom na koji je uklopio keltsku mitologoju u ovu epizodu,crtači su također fenomenalni,eto jedino malo odskače Marcello,Zagor i Chico ponovo su u Darkwoodu koji je bio u dosad najvećoj opasnosti,i ostati će ne baš pozitivne posljedice na stanovnike Darkwooda,dvije utvrde su savladane,vladala je velika pomutnja među plemenima što je dovelo do mnogo prolivene krvi,no sada se mir vratio,bar do iduće slične situacije,vjerojatno još gore.
Jedino što mi još smeta je što u cijeloj epizodi nema trapera,čak ni Doca Lestera ni Rochasa i to mi se čini kao veliki propust,Boselli očito na njih zaboravio,ali eto to ću mu oprosti,čovjek se naradio.

Eto,Vječni rat je okončan pobjedom snaga dobra,kako u Darkwoodu tako i u Erinu,no za našeg junaka riječ odmor ne postoji u rječniku,nove pustlovine ga čekaju,od malog dječaka kojemu ubijaju roditelje došao je do čovjeka koji je svijet nebrojeno puta oslobodio od propasti i koji i dalje ispunjava svoju sudbinu,borbu protiv zla.
Obožavam ovakve stvari sa drevnim podrijetlom,zato mi je i Larry toliko drag,i on ima veze sa drevnim redom,u njegovom slučaju Redom sv.Jurja i pretkom Alphonseom.No,o Larryju o tom potom,ovdje je riječ o jednom i jedinom,gospodaru Darkwooda,Duhu sa sjekirom,jednom riječju,Zagoru.

Da,Zagor je samo čovjek…ali ima u njemu nečeg nadljudskog…u srži je junak.

KRALJICA MRTVOG GRADA


Autor:vice

ZG LU 105-107 232 strane

Scenarij:Mauro Boselli
Crtež:Mauro Laurenti
Naslovnice:Gallieno Ferri

Ocjene:
Priča:10
Scenarij:10
Crtež.10
Naslovnice:8

Domaće izdanje: LU 105 Skrivena utvrda
106 Kraljica mrtvog grada
107 Carstvo Songhaya

Originalno izdanje: ZG SR 422 La fortezza nascosta
423 La regina della citta morta
424 L’impero di Songhay


Kratak sadržaj:

Potraga za Jacquesom Lassalleom u Africi se nastavlja,Zagor,Chico i Digging Bill ne mogu si priuštiti ni trenutak odmora,jer opasnost je još veća nego u prošloj pustolovini,ratnici Kusha,čudovišni divovski crvi,najmoćniji od svih nekromanata samo su dio te opasnosti.Ono glavno je upravo kraljica Mrtvog grada,Marie Laveau,koja se vratila,ovaj put ne kao obična tajanstvena žena sa poznavanjem Vudu magije,ovaj put ona je ondje gdje pripada,na čelu prijestolnice Vudua,Songhaya,ali to nije ni približno sve,jer Zagor biva opsjednut duhovima misteriozne drevne prošlosti,i postaje Damballah.Sve se čini izgubljenim,sile zla su prejake,a čak im se ni Zagor ne može oduprijeti,upustite se u ovu izvanrednu pustolovinu i doživite čari Afrike u njenom pravom svjetlu,ili bolje reći tami…

Zanimljivosti:

-radi se o drugom pojavljivanju madame Marie Laveau(prvi put u SD 30-31 Osveta Vudua/Laguna živih mrtvaca)
-ova epizoda se ,osim na gorespomenutu nadovezuje i na epizodu s Krakenom i barunom Wolfinghamom u kojoj se prvi put pojavljuje Andrew Cain(SD 50-52) te izravno na epizodu Kainov povratak(LU 103-105)
-Mokele-Mbembe,drevna divovska crvolika čudovišta izgledom su identični čudovištima protiv kojih se Zagor zajedno sa Chicom i šestoricom odabranih(Tonka,Heyoka,Satko,Sioux Ohiyesa,Apač Natan te šaman Hopa “Bijeli oblak iznad horizonta” ili jednostavno Oblak) borio u zemlji Wakan (specijal br. 4 “La fiamma nera”,neobjavljeno u Hrvatskoj)
-ovo je treći put da se Zagor bori protiv nekromanata,prvi put to je bilo u još jednoj paralelnoj zemlji Tir-Nan-Og(specijal br. 11 “Il principe degli elfi”,neobjavljeno u Hrvatskoj) protiv nekromanta Zondara a drugi put u epizodi prije ove,dakle “Kainov povratak”,i tu se radilo o dvojici ovih crnih magova, Xalthoomu i Kandaaru,dok se ovaj put radi o najmoćnijem od svih nekromanata,desnoj ruci Crne kraljice,Vendhysu.
-važnost ove epizode je i u tome što je vezana za samo Zagorovo podrijetlo,jer kako znamo,ono je dosta komplicirano i još uvijek nerazjašnjeno,sam Boselli dao je tri verzije:drevni pretci iz Atlantide(Tajna Anasaza SD 21),zatim najnovija koja govori da je Zagor potomak nekog keltskog junaka(vjerojatno onog najvećeg,Cuchulainna,LU 114-118 ) te ona koja je u središtu radnje ove epizode,a to je da je Zagor reinkarnacija poluboga Damballaha,i iako se ta verzija javlja još u već spomenutoj epizodi “Osveta vudua”,ovdje ono kulminira,jer Zagor doista postaje Damballah,a kao dokaz da tu doista ima istine i da to nije samo obična spletka Marie Laveau je taj da Zagora Laveauina puma Kreegah nije ubila,prepoznavši u njemu svog gospodara iz prošlosti,Damballaha,dakle imamo tri reinkarnirane duše prema toj verziji,Marie kao reinkarnaciju Crne kraljice,pumu Kreegah,te Zagora kao Damballaha
-na unutarnjoj strani naslovnice 105. i 106. broja kao i na drugoj strani(iza klasične slike Zagorova svijeta) je tekst o međunarodnom strip-festivalu Crtani Romani Šou 2005. godine,osobit po gostovanju Galliena Ferrija i Morena Burattinija,a autor je stripovi.com kum Damir Zovko pod nickom Zole

Recenzija:

Zagorove pustolovine u Africi bile su zasigurno među najočekivanijima,jer ne samo da se radilo o novoj etapi brojnih Zagorovih odiseja,već se upravo u ovim epizodama vraćaju najzanimljiviji likovi iz Zagorova svijeta,najistaknutiji su naravno Andrew Cain,lovac na čudovišta za kojeg se smatralo da doista više nema šanse da se vrati već da će ostati zapisan u ovom strip-serijalu kao tragični junak,te koji je pokupio simpatije većine Zagorovih fanova,pa i nije čudo što se vratio,ali ovdje se ne radi o njemu već o drugoj najzanimljivijoj osobi,i to nježnijeg spola,ženstvenoj koliko i tajanstvenoj,čarobnici vudu magije,tamnoputoj madame Marie Laveau.
Boselli doista voli žene,jer upravo on uveo je nove likove tog spola u Zagorov svijet koji su svojom karizmom potukli do tada monotone Fridu Lang i Virginiju Humbold,jedna je razmažena grofica toliko zaljubljena u Zagora da bi se odrekla života kao u raju i preselila se u močvaru Mo-Hi-La u kojoj bi jednog dana pri pranju odjeće slučajno nagazila u živi pijesak i ode nam Frida ,a druga još više zacopana studentica nemirna duha kojeg je očito naslijedila od svog ujaka Charlesa alias Fishlega,kapetana Golden Babyja i čiju ljubav ja osobno ne shvaćam preozbiljno,jer kako sam rekao,radi se o običnoj mladenačkoj prolaznoj zaljubljenosti.One prave žene,koje su dostojne takvog junaka kao što je Zagor uveo je Boselli,u prvom redu tu je Gambit,treća Zagorova ljubav,čistog pustolovnog duha koja po mnogima ima najviše izleda biti Zagorova “ona prava”,iako se to vjerojatno neće dogoditi,Frida kao prva ipak ima prednost.Osim Gambit tu su i dvije neprijateljice,Ylenia Varga i Marie Laveau.Kako sam već rekao u recenziji Božice mjeseca,njih dvije slične su po tome što nijedna nije čisti neprijatelj Zagoru,jer to u konačnici jedna takva žena ni ne može biti,no ipak Ylenia kao vampirica posebna je priča,Zagor joj ne znači ništa u ljubavnom smislu,dovoljan joj je kapetan Britanske mornarice.Ali nije ni Buratinni ostao bez takvih sočnih ideja,smislio je on nama prekrasnu i jako zgodnu gusaricu Denise Lafitte,šteta što ona nije zagrijana za Zagora,eh,gdje je i njoj pamet,zaljubiti se u onoga šonju od Jacquesa kojem je Boselli morao malo podignuti ugled stavivši ga rame uz rame Zagoru u konačnoj borbi u epizodi Blago Jeana Lafittea(LU 100-102).
Ovo sam sve napisao da bih došao do sljedećeg:Marie Laveau smatram najposebnijom od svih navedenih,jer ona je ujedno i Zagorova ljubav,ali isto tako i neprijatelj i uzrok strašnih užasa.Ipak,to je kompliciranije nego što izgleda.Naime,kada sve pomno analiziraš dođeš do zaključka da ona skoro pa i da nije Zagorov neprijatelj,jer u Osveti Vudua sve radi iz osvete,kojoj je uzrok ljubav(što i ne čudi,ljubav ionako pokreće svijet) a također,kao vješta poznavateljica vudu magije dolazi do spoznaje da je reinkaranacija drevne Crne kraljice,što je navodi da stane na prijestolje također drevnog carstva Songhaya i organizira oko sebe vojsku ratnika-zombija i za desnu ruku postavi strašnog i moćnog nekromanta Vendhysa.Naravno,ne možemo nikako reći da je posve nevina,ali ni da je posve iskvarena,jer kako u ovoj epizodi vidimo,glavni neprijatelj je zapravo Vendhys.Također moram istaknuti par citata iz stripa u kojem se prati razgovor Zagora i Marie,koji balansira od prijezira zbog događaja koje je Marie prouzročila pa do laganog obostranog nabacivanja:

“Marie,Jesi li to ti?Baš ti?”
“Baš ja , slatki moj neprijatelju.Izgledaš sretan što me vidiš i to me veseli.Kako ti izgledam?”
“Prelijepa,kao i uvijek,Marie…”
“Galantan si,prinče moj.Ni ti mi ne izgledaš loše.”

To je bilo na samom početku u zagorovom snu u kojem mu se ukazala Marie,a zatim dio razgovora u njihovom pravom ponovnom susretu:

“Želim ponovno izgraditi carstvo svojih predaka.Vratit ću dostojanstvo svojoj rasi.”
“Bio bi to hvalevrijedan cilj kad se pri tome ne bi ponovno koristila silama zla,Marie.”
“Ne mogu sve sama…ja sam samo žena.”
Ali kakva žena!I zato me uvijek razbjesni što imaš crnu dušu!”

Dakle,prisutna je mješavina simpatije i odbojnosti što i čini odnos Zagora i Marie posebnim.

Što se same radnje tiče,Zagor,Chico i Digging Bill pravim imenom William Loderer u potrazi za Jacquesom Lasalleom dolaze malo južnije u Afriku uz rijeku Niger,napuštajući tako pustinjska područja sjevernog dijela.Odmah na početku nailaze na opasnosti u napuštenom selu gdje ih napadaju Mekele-Mbembei,najviše onemoćavši Zagora koji nije bio spreman za napad zbog sna u kojem mu se pojavila Marie.Ubrzo nakon toga nailaze na selo patuljastog,miroljubivog ali i hrabrog afričkog plemena Bahmilea koji im pruža utočište u njihovom selu na vrhu baobaba,idealnom jer pruža odlično sklonište.No,ubrzo ih napadaju ratnici Kusha u službi Crne kraljice, te Zagor biva odveden u Songhay,u kojem se u otprilike isto vrijeme nađu i Denise Lafitte i jedan od dvojice gusara koji su pošli za crnokosom gusaricom u potragu za njenom ljubavlju,Van Sutter,dok je drugi ubijen u napadu Kushita koji su ovo dvoje doveli u Songhay.Dakle,Zagor sada spoznaje da je Crna kraljica Marie Laveau,pod njenom hipnozom prestaje imati svoju svijest i postaje Damballah,te se odijene i počne ponašati kao on.No,tu je i Vendhys,koji ima namjeru izvršiti veliki obred prizivanja boga Velikog crva unatoč protivljenju Marie.Detalje radnje nemam namjeru prepričavati,ali zato moram istaknuti sam konačni obračun u kojem je Zagor još uvijek Damballah,i bori se protiv Velikog crva i tada slijedi najupečatljiviji dio,baš onako frajerski:

Veliki crv: ”Prepusti se,Damballah…moj si!”
Dok Zagor na to odgovara: ”Da…Damballah ti pripada,Veliki crve.Učini s njim što hoćeš…Ali ja nisam Damballah. JA SAM ZAGOR!”

I upravo ovdje se zbiva taj ključni trenutak,u kojem se jasno prekida nit iluzije i hipnoze,ako Zagor i ima nekakve veze sa Damballahom,a sigurno ima,ipak to ne smije utjecati na ono što naš junak jest,kako znamo iz Nulte godine Darkwooda,svoje mjesto u Kotaču sudbine u kojem još traži svoje mjesto ispunjavajući svoju sudbinu Zagor ima kao Gospodar Darkwooda,legendarni Duh sa sjekirom,a ne kao polubog iz drevne prošlosti.Ta osobnost toliko je jaka da pobjeđuje bilo koje sile,i ukoliko se i javila koja trunčica sumnje u Zagorovu postojanost ona se briše tako jasno i tako dojmljivo da jednostavno nisam mogao ostati ravnodušan.Inače,sam obračun je pomalo Conanovski,najviše po onom Zagorovom,bolje reći Damballahovom izgledu.

Ono što je zanimljivo u ovoj i prethodnoj epizodi je pojava nekromanata,crnih magova,koje je Boselli zamislio kao nove velike Zagorove neprijatelje još od samog početka,iako se u Osveti Vudua ne pojavljuju.Vudu kakvog smo upoznali pod perom Nolitte je potpuno drukčiji od ovog.Ono je bio čisti klasik,Haiti kao otok vudu magije i zombiji plus pokvareni zemljoposjednici,što je ne čini lošom,dapače,dinamična je i ima svoju draž.No,Boselli je scenarist koji jako voli čudovišta bilo koje vrste i u bilo kojoj mitologiji.Tako je njegov debi na Zagoru upravo epizoda u kojoj se produbljuje indijanska mitologija u Zagoru sa pojavom Wendiga i zemlje Wakan(već spomenuti specijal br. 4 “La fiamma nera”) i u svaku epizodu nastoji unijeti dozu mistike i horrora.Doduše,ne smijemo zaboraviti da nije samo on očiti horror-fan,to je i Nolitta,ali on je kako sam već rekao čista klasika,dok je Boselli moderniji(ne u vremenskom smislu,već u stilskom).Uzmimo za primjer prvi i treći susret s Rakosijem.Prvi,čiji je autor Nolitta je čisti klasik,znači mađarski cigani donose sarkofag sa vampirom iz Transilvanije u Ameriku,a tu je i doctor Metrevelić koji podsjeća na Abrahama van Helsinga,dok je treći ne samo drugačiji po tome što se pojavljuju i nova čudovišta(farkaskoldoi) već se uvode i novi likovi poput Rakosijevog nećaka Korasija i vampirice Ylenie Varge,te Fridinog zaručnika Manfreda Moora i njegovog prijatelja Janoša.Doduše,dijelom je razlog i taj što se radi o povratku pa i treba nešto drugačije no ipak je jasno vidljiva Bosellijeva naklonjenost priči sa obiljem raznoraznih čudovišta i raznih drugih neljudskih stvorenja iz svijeta SF-a i horrora.Ima još mnogo tih primjera,no da ne skrenem s teme ove recenzije,prijeđimo mi na ono što sam htio ovim primjerima reći:ista stvar se događa i kod sage o Vuduu,uz zombije koje sada Zagor tamani kao kruške,tu su i razni demoni i čudovišta poput Krakena ili ljudi-riba.Dakle,što saga o vuduu ide dalje,to je sve bogatija likovima i samim time zanimljivija,jer od običnih zombija iz prvog susreta s ovom magijom prešli smo preko lovca na vještice Caina,madame Marie da bi došli do nekromanata koji inače predstavljaju sam vrh vudua.Zanimljivo je da prvi susret s njima Zagor proživljava u epizodi koja nema veze s vuduom(Princ Elfova,gorespomenuti neobjavljeni specijal br.11) što zapravo pokazuje koliko su široka njihova djelovanja i tako nam Boselli daje naslutiti da će se nekromanti još vraćati,jer su sigurno prezanimljivi i originalni neprijatelji a da bi s njima bilo gotovo već u ovoj epizodi.

Kako se vidi po ocjenama,i priči i scenariju dao sam deset jer to doista zaslužuju.Znam da je mnogo fanova ostalo razočarano sveukupnim afričkim serijalom,no ja ne razumijem kako.Što točno fali?Spektakl?Mnoštvo likova?Zanimljivi podaci?Dinamičnost? Naravno,svatko ima svoje mišljenje,ali mislim da bi u prosjeku,cijeli ovaj serijal,a posebno ova epizoda trebala imati oko 80%.I Boselli i Buratinni su to zaslužili.Ipak,i ja imam jednu zamjerku,naime,volio bih da je dulje trajalo,nekako su mi tri epizode u samoj Africi(ne računajući Blago Jeana Lafittea koja je većim djelom u New Orleansu) premalo,ali opet kad pogledaš,rečeno je sve što se moglo reći,a to je onda znak da je kraj,jer bi nepotrebno odugovlačenje sigurno samo pogoršalo sveukupni dojam.

No,dakažemo konačno koju i o crtežu.Jednom riječju,savršenstvo!Laurenti mi je jako drag crtač i uopće se ne slažem sa tipičnim komentarima kako Zagora crta kao divljaka,jer mi njegov crtež savršeno paše Zagoru,a u ovoj epizodi je dosad uvjerljivo najbolji.Osim što odlično crta scene akcije i majstor je u kontrastima,fenomenalno crta žene.Kako je samo nacrtao Marie i Denise,doista savršeno.Opet se moram osvrnuti na Ferrijevu jedinu boljku,a to su žene.Pa usporedite samo Laurentijevu Denise i onu Ferrijevu ili na naslovnici još neobjavljene epizode tandema Ferri/Buratinni ili iz same epizode(ZG SR 474I bassifondi di New Orleans),mislim,razlika je ogromna.

I na kraju,naslovnice,jedina slaba karika ove fenomenalne epizode.Ova prva je dio prethodne epizode,stoga se ocjenjuju ostale dvije.Prva od te dvije je stvarno odlična,ali druga je zato jako loša.Opet ista stvar,radi se o spektakularnoj epizodi,a ono naslovnica potpuno pasivna,mislim,gdje je problem nacrtati Zagora sa sjekirom u ruci a ispred njega Veliki crv,a da o koloru ove naslovnice ne govorimo.

Kao što sam isticao kroz cijeli tekst,Marie nije pravi neprijatelj i kao takva ima i prigodnu sudbinu,a ta je da se prestaje baviti silama zla i ostaje živjeti s narodom Bahmilea,bolje nego da ide natrag sa Zagorom,Chicom i Digging Billom u Ameriku jer,kako je i Van Sutter sam rekao:

”Neke žene na brod donose nesreću.”

A Marie je sigurno jedna od njih.

BOŽICA MJESECA

Autor:vice

ZG LU 112-113 188 strana

Scenarij:Mauro Boselli
Crtež:Raffaele Della Monica
Naslovnice:Gallieno Ferri

Ocjene:
Priča:8
Scenarij:9
Crtež:10
Naslovnice:7

Domaće izdanje: LU 112 Crni brod
113 Božica mjeseca

Originalno izdanje: ZG SR 429 La nave nera
430 La Dea della Luna


Kratak sadržaj:

Zagor i Chico vraćaju se u Darkwood nakon opasnih afričkih pustolovina i jedne malo manje,no ne bezazlene avanture s našim najdražim gitaristom u Meksiku, i ovaj put putuju u malom trgovačkom brodu “Paloma” kapetana Vege Karipskim otočjem.No,ni ovaj povratak neće proći mirno,ovaj put Zagor ponovno ima posla ni manje ni više nego s vampirima i to kapetana čudovišnog broda “Black Ivory” Van Zanta i s dobro nam poznatom Ylenijom Vargom,crvenokosom krvopijom,opasnom i jednako toliko lijepom.Tu je i britanska mornarica pod vodstvom kapetana Aleca Wallacea,koji će imati mnogo veću ulogu u ovoj priči nego što možemo zamisliti.Dakle,pripremite se za još jednu horror epizodu, jer vampiri sada haraju i morskim prostranstvima…

Zanimljivosti:

-radi se o drugom pojavljivanju karizmatične vampirice Ylenie Varge,koja se prvi put pojavljuje u trećem susretu s barunom Rakosijem(SD 61-63)
-mislim da vrijedi spomenuti kao zanimljivost pojavljivanje Chica na obje naslovnice,jer to nije baš čest slučaj kod Zagora dok je kod recimo Martina Mysterea obrnuto,kod njega je rijetkost kad nema Jave na naslovnici 
-na samom početku stripa kada Van Zant vrši pregovore oko trgovine robovima sa stalnom mušterijom Denuzieresom,spominje kako je te robove kupio od šeika Azima,a on je nama dobor poznat iz nedavne afričke pustolovine “Kainov povratak”(LU 103-105),a kako se ovaj razgovor vodi nekoliko mjeseci prije radnje samog stripa,jasno je kako je Van Zant bio jedna od posljednjih mušterija šeika Azima jer je u tih nekoliko mjeseci Zagor proživio pustolovine i u Africi i u Meksiku,dakle između ostalog i porazio šeika i njegove ljude,i to na samom početku,negdje u isto vrijeme dok se vodi ovaj razgovor
-spominje se i kapetan Manfred Moor,zaručnik Zagorove najveće ljubavi Fride Lang,kojeg je u već spomenutoj epizodi sa Rakosijem ,ugrizla upravo grofica Varga,no srećom nije postao vampir(ili možda nesrećom po Zagora,kojem bi više odgovaralo da je Manfred postao vampir pa ga Zagor ubije i riješi se konkurencije;),šala,šala,naš je Zagor preplemenit za takve prljave misli:)
-u razgovoru između kapetana Vege i Zagora i Chica Vega spominje i posljednjeg gusara Jeana Lafittea,no mi dobro znamo da nije mrtav,štoviše,zahvaljujući njemu Zagor je i dospio u Afriku

Recenzija:

“Pojavljuje se uglavnom noću…
Ima crna jedra koja se jedva vide u mraku…
Tko ga ugleda izgubljen je…”

Da,riječ je o crnom brodu “Black Ivory”,kapetana i trgovca robovima Van Zanta koji je imao tu nesereću da njega i njegove mornare YleniaiI njena pomoćnica Elspeth pretvore u vampire.,Taj brod je u kratkom roku(par mjeseci) ušao u legendu kao brod duhova,točnije vampira.O,da,vampiri su se vratili,nećemo reći jači nego ikad,zapravo prilično slabiji nego u prijašnjim epizodama sa moćnim barunom Belom Rakosijem.jer,ovdje se ne radi o spektakularnom povratku baruna,već o ponovnom susretu sa lijepom groficom Ylenijom Vargom.Nju ne možemo potpuno okarakterizirati kao neprijatelja,ona je više kao madame Marie Leaveu,dakle ne mrzi Zagora već joj je zanimljiv kao macho guy i neustrašivi borac za pravdu,ali naravno Marie baš voli Zagora dok Varga voli nekog drugog,a koga već smo imali priliku doznati u famoznoj trodijelnoj epizodi “Vampir”(gore spomenuta SD 61-63),no ovdje je ta ljubav u središtu radnje.

Dakle,Zagor i Chico vraćaju se u Darkwood,no kako nijedan njihov dosadašnji povratak nije prošao bez neke opasne pustolovine,e neće ni ovaj.Ova Zagorova odiseja značajna je po tome što se Zagor baš u svakoj epizodi susretao sa starim bilo prijateljima(Andrew Cain,Liberty Sam,Jim Gitara) bilo neprijateljima(Marie Leaveu,Ylenia Varga,Kandrax).Odmah na početku nerazdvojnom dvojcu postaje jasno da će ponovno imati posla s nečim nadnaravnimkada im Vega priča o crnom brodu koji plovi područjem oko karipskih otoka,baš gdje se i oni sada nalaze.No,vampiri nisu dovoljni,tu su i pokvareni mornari Palome koji izvrše pobunu čim ugledaju fantomski crni brod na pučini, i tako zapravo Zagoru,Chici,Vegi i jedinom odanom mornaru Joseu učine medvjeđu uslugu protjeravši ih sa Palome,jer crni brod sve je bliže,a sudbina koja čeka zle mornare nije nimalo ugodna.

I tako Blac Ivory dobija nekoliko vampira više u svojoj posadi,a Zagor,Chico i Vega kao jedini preživjeli nakon što gube i jadnog Josea dolaze igrom sudbine na Ninguen,jedan od mnogih otočića u Karipskom otočju,gdje se akođer nalazi i pleme ljudoždera uobičajeno za takve male otočiće,no i nešto mnogo opasnije,a i ljepše,),naravno riječ je o po tko zna koji već put spomenutom u ovom tekstu Yleniji Vargi i njenoj pomoćnici Elspeth .Groficu naime ljudožderi smataju za nekakvu boginju i to mjeseca,jer izlaze samo noću i hrane se krvlju ili zarobljenika ili samih ljudoždera.

No,ono pravo tek dolazi,na otok stiže i brod britanske mornarice “Glory” kapetana Aleca Wallacea koji je inače u lovu na Black Ivory no misli da se i dalje radi o krijumčarskom brodu,o njegovom sadašnjem stanju ni ne slute,iako ubrzo toga postaju svjesni kada u sada već uništenoj Palomi pronalaze vampira.Uglavnom,na otok stižu i oni i tako otpočinje borba između također pristiglih vampira Van Zanta na jednoj i Zagora,Aleca i Ylenije s podanicima ljudožderima na drugoj strani.To je sve što se radnje tiče,ostatak naravno ostaje na vama da ga pročitate.

Kažimo mi ipak koju o najzanimljivijoj stvari u cijeloj epizodi,a to je ljubav između Ylenije i Aleca.Naime, u svom ljudskom životu Ylenia je voljela slikara Alexandera Wallacea čiji je Alec potomak,I ta je ljubav bila toliko jaka da se Ylenia usudila suprotstaviti Rakosiju koji ga je ubio netom prije je nju pretvorio u vampiricu.To sve doznajemo u epizodi “Vampir” izuzev činjenice da je Alec potomak Ylenijine davne ljubavi.Kako je Alec po izgledu poput brata blizanca svom pretku,Ylenija ga smatra reinkarnacijom Alexandera i njena ljubav ne ostaje neuzvraćena jer isto osijeća i sam Alec,vjerujući da je to doista sudbina.Tako ih ta neobična i pomalo perverzna ljubav stavlja u središte radnje,Van Zant je tu tek tako da se Zagor i ostali protagonisti imaju protiv koga boriti,u tome je zapravo i poanta ove priče,nije ovo epizoda o vampirima,jer da je tako vratio bi se nama Rakosi a ne bi glavni neprijatelj bio neki amaterčić koji je umislio da je bog vampira jer je uspio poubijati jadne mornare,ovo je ponajprije epizoda u kojoj je Ylenia na prvom mjestu,iako se u Crnom brodu prikazuje samo u početku,no zato u Božici mjeseca dominira.

Kao lik,Ylenia je doista posebna,nije Della Monica tek tako izabran za crtača i ove epizode jer on doista prekrasno crta,posebno žene,pa tako i samu Yleniju.Inače,Della Monica je fenomenalan i u ovoj epizodi i zaslužio je desetku.Ylenia je originalna po tome što ima tamnocrvenu kosu,a ne one dosadne crne i plave kao dosadašnje žene u Zagorovom svijetu,i šteta što nije na nijednoj naslovnici jer sigurno bi lijepo izgledala,ovako po crtežu ni ne možeš zaključiti da se radi o crvenoj,ja sam mislio da je plavuša dok nije spomenula u tekstu,ali čini se meni da je razlog Ferri,on je odličan crtač,ali žene stvarno ne zna crtati,pa je bolje ovako,samo će pokvariti sliku o Yleniji.

Kako sam već rekao,Ylenia se u Crnom brodu ne pojavljuje skoro nikako,i to je po meni odličan potez,jer cijeli ovaj broj poslužio je za uvod u samu epizodu i priliku da se upoznamo sa Van Zantom,ono glavno ostavljeno je za Božicu mjeseca,to možda izleda malo zgusnuto,ali takav je Bosellijev stil,misliš ma kako će samo nagurati sve to u jedan broj,ali on to uspije,i to više nego vješto.Posebno bih istakao scenu u Crnom brodu kada su Zagor,Chico,Vega i Jose na brodiću za vrijeme strašne oluje i gledaju strašni Black Ivory kako prolazi blizu njih,slijedeći Palomu,s koje su naši junaci netom prije bili izbačeni.Ta scena mrkle noći,uzburkanog mora,munja,gromova i oluje je odlično prikazana zahvaljujući kome drugome nego Delli Monici,još jednom sve pohvale tom majstoru,a I samo zamislite da ste ondje,u malom brodiću usred oluje a strašni crni brod prolazi pored vas,a vi znate da će uskoro biti krvoprolića,i ne znate da li da žalite one jadnike s Palome ili da pomislite “tako im i treba”.

Epizoda malo podsjeća na nedavni hit Pirati s kariba,čiji nastavak ubrzo dolazi u kina,s Orlandom Bloomom i izvrsnim Johnnyjem Deppom,i tu imamo crni brod,gusare,no umjesto vampira su to prokleti ljudi koji za vrijeme mjesečine postaju kosturi,naravno,po radnji nemaju veze,ali ideja je slična.

Da kažemo i koje su stvari po kojoj će se ova epizoda posebno pamtiti:kao prvo je povratak Ylenije Varge i njena ljubav s kapetanom britanske mornarice,potomkom davno izgubljene ljubavi,te činjenica da je ovaj put područje vampirskog lova more,što je prilično neobično jer smo njih navikli gledati u stravičnim dvorcima usred šume ili selima.Zapravo po ničem drugom nije osobito originalna.
Što se naslovnica tiče,njima dajem najmanju ocijenu,iako ipak dosta visoku.Naslovnica Crnog broad je doista odlična i za desetku je,no zato je Božica mjeseca dosta loša,zar nije moglo nešto u stilu borba Zagora s Van Zantom na brodu (kad smo već Yleniu otpisali) a ne ova scena,Zagor bezveze prati grupu ljudoždera koja vodi Chica,moglo je i trebalo nešto spektakularnije,a i pogledajte samo Chicovo lice,kao da ga i nema.Ali nećemo to previše zamjeriti Ferriju,,nije samo on kriv,i kolor naslovnice je užasan,zašto ne može biti kao i kod Villinih naslovnica Texa koje su prelijepo obojane.

Spomenuo bih još smo jednu stvar koja se tiče Zagorovog straha od žena.On je nevjerojatno hrabar i neustrašiv junak koji vampire,zombije,vukodlake,zmajeve,indijance i ostale razbojnike i čudovišta tamani kao muhe,ali od žena bježi prvom prilikom.Malo vuče na gay ponašanje ali to je obična glupost,zapravo je simpatično vidjeti kako jedan takav junak bježi pred običnom ženom kroz prozor(scena s Fridom),ali naravno,mi dobro znamo da Zagor ne štedi na poljupcima kad se sretne s jednom od svojih žena,čovjek jednostavno ne može živjeti u braku dok ga opsjedaju razni neprijatelji i dok mora čuvati mir u Darkwoodu.Unatoč tom opravdanju,Zagor je i na meti sprdnje,i to pod perom Bosellija,Burattini je onako više ozbiljniji tip,Boselli mi više izgleda kao neki veseljak koji se voli malo poigrati s likovima i našaliti se na njihov račun,tako u Veracruzu Jim Gitara provocira Zagora u vezi s Fridom,a u Povratku Kandraxa nalazimo Morgastov dnevnik u kojem Zagora opisuje kao “megalomana,luđaka i ekshibicionistu” a Chica kao “djetinjastog,zaostalog i mentalno ograničenog”.Tako i na kraju ove epizode Ylenia drsko odgovara Zagoru uvrijeđena njegovim riječima da je Aleca zavela samo da se napije njegove krvi:

“Neću slušati tebe koji si odustao od ljubavi bez imalo grižnje savjesti.Da,znam sve o barunici Fridi,Zagore.Ali ja sam drukčija.ja ću se boriti.”

Zanimljivo je da joj Zagor ni ne odgovara,potpuno je ignorira,misli valjda “došao sam osloboditi jadnog Aleca a ne ulaziti u rasprave s ovom luđakinjom o snazi ljubavi”.

Dakle,jedna jako dobra epizoda,iako bih ja više volio da je bila u tri broja,da se sve to malo još zakompliciralo,ali nije ni ovako loše,dovoljno za osmicu i devetku.

Ylenia će nam se još vraćati, možda baš u epizodi u kojoj će biti konačni obračun sa Rakosijem,Zagor je toga svjestan i ispraćuje je riječima:

“Neka joj se Bog smiluje.Nadam se da će jednoga dana naći mir.”

a, dylan dog, zagor, nathan never i ekipa...kad se sitin toga...